U samoći sobe tek akordi na radiju čine prisutnost postojanja. Sićušne mrvice nečega skupljaš na hrpu. Vjerovanje je otišlo u ropotarnicu prošlosti. Slamka je kratka. Koliko nečega u ničemu. Kotrljaju se dani, navike poprimaju iste obrise, netko te ne čini istim. Nabacana smjesa ispreturanog vremena. Htjenje povezanosti, zamišljena rotacija misli, nestvarnost u dodiru, bačeni pogled, osmjeh, izba puna muka. Praznina ostavlja pustoš, sumnje oplakuju naše misli, ozračja radosti podilaze prilici. Bujaju maglovita jutra - u odmaku vremena - jesen što neumoljivo dolazi. Praznina u prostoru. Zaokruženi ciklus. Bivstvo u duhu prirode. Krug se zatvara. Priroda otkucava. Prebireš note življenja, glazba odsanjana, lica u ogledalu prolaze, tumaraš po brazdama. Slagalica u nizu. Spokoj u pogledu. Vrludam tvojim očima. Jesen tuguje. Nejasnoće me saplinju. Upijam miris magle. Umorne cipele grabe kolnik. Kližem kroz izmaglicu boja. Uobličena forma dodira čini nas ranjivim, misao krekeće na staklenoj podlozi, žubor u glavi, htjenje bliskosti ištituje bolnost trenutka. Uzalud pružamo šape za dodirom, odmak čini nedokučivost. Lavina topline klizne u nepovrat, kotrljajuća masa zdvojnosti u sjećanju, zanesenost jedne priče u čaši povezanosti. Tišina priča. Sjećanja mašte ostaju, utisnuta, upečatljiva. Nose me sa sobom. Progovara jesen.

Kada jesen zakorači u godine življenja
Ostane cesta izblijedelog sjaja
Staneš bez poleta i žara
Ima li smisao kraj
Na nepreglednoj cesti
Bez kraja
Sretneš pogled
zaiskriš u nadi
riječi su suvišne
obgrli te vibra
prožme te toplina
blokada
stojiš
vakum misli
ukočen
zaklopiš oči
to se mašta poigrava s tvojim umom.

U mnoštvu lica gledam tvoje
osmijeh prekriva samoću
u očima radost tuge
pogled ti bježi
strepnja me obuzme
hoću li te vidjeti
makar u očima.

Tugomir Eršek